Rođen 2. ožujka 1973. godine u Zagrebu, Matija je odrastao u glazbi doslovno i simbolički. Sin dvoje ikona hrvatske glazbe, Arsena Dedića i Gabi Novak, od malih je nogu bio uronjen u svijet zvuka, ali nije se zadovoljio naslijeđem. Gradio je vlastiti put jazz prstima, tišinom i virtuoznošću. Diplomirao je jazz na Umjetničkoj akademiji u Grazu 1997. godine, u klasi profesora Harald Neuwirtha, a usavršavao se i kod velikana poput Barryja Harrisa i Williama Parkera. Ubrzo je postao prepoznat kao jedan od najvrsnijih jazz-pijanista u regiji – ne samo tehnički moćan, već emotivan, osjećajan, posvećen tonovima koji nisu tražili pažnju, nego su je zasluživali.
Bio je glazbenik s nevjerojatnom dostojanstvenošću
Bio je osnivač Matija Dedić Trija s kojim bi nastupao diljem Europe i svijeta, a kao solist i suradnik ostavio je značajan trag na hrvatskoj i međunarodnoj glazbenoj, osobito jazz sceni.
Surađivao je također s nizom vrhunskih glazbenika: od Tamare Obrovac, Boška Petrovića i Zorana Predina, do Gibonnija, Massima, Nine Badrić, Vojka V i Damira Urbana ne birajući žanrove, birao je osjećaje. I suradnike s kojima ih može dijeliti.
Posebno se autorski isticao suptilno sentimentalnim klavirskim dionicama u pjesmama poput ‘Nisi više moja bol’ Gibonnija i ‘Moja’ Urbana, u kojima bi pokazao kako se klasni glazbenik ne čuje glasno niti nametljivo – već korisno. Njegova svirka bila je tiha pratnja boli, melodija tuge i vedrine u istoj rečenici. Znao je gdje i kada staviti pauzu, gdje i kada se povući metrici, osjetiti tempo, a gdje nježno prelomiti srce preko tipke.
Dobitnik je nekoliko nagrada Porin, uključujući onu za najbolji jazz album i najbolju instrumentalnu izvedbu, a nastupao je na brojnim prestižnim festivalima, među kojima se posebno ističe Montreux Jazz Festival gdje je predstavljao hrvatski jazz s nevjerojatnom dostojanstvenošću i osjećajem za mjeru.
Njegov opus uključuje i izuzetno cijenjene solo albume poput ‘Octopussy’ (2004.), ‘Drugi pogled’ (2007.) i ‘Matija svira Arsena’ (2015.) – potonji je intimni dijalog s očevim opusom, sveden na klavir, na tišinu, na tugu i na ljubav. Bio je to možda njegov najosobniji, najhrabriji album.
Svijet više neće imati tu notu, točnost i tišinu
Matija Dedić bio je glazbenik nijansi. Imao je ono što jazzisti zovu ‘blue note’ u prstima – ne samo kao glazbeni ukras, nego kao svjetonazor. Bio je čovjek tragova, glazbenik osjećaja, pjesnik pauze. Izašao je iz Arsenove sjene ne revolucijom, nego elegancijom, vlastitim tonom, vlastitim putem. Njegov odlazak nije samo gubitak za jazz, ni samo za hrvatsku glazbu, već prerani odlazak jednog tihog svijeta koji je znao govoriti kad su svi drugi zašutjeli. Svijet više neće imati tu notu. Tu točnost. Tu tišinu.
Ljudi i mediji po društvenim mrežama tributeaju, linkaju i ostavljaju tragove i poveznice vlastite ideje Matije Dedića. Fino, tiho, precizno. Kako je i živio. Kako je i otišao.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube