Raskopano je u Dubrovniku s kraja na kraj, od Mokošice do svetog Jakova. Lijepo je da se radi i gradi, ‘ima se, može se‘, ali da su tim tempom Kinezi gradili Pelješki most još bi mi čekali u koloni pred granicom u Neumu.
Ljute se Dubrovčani na raskopane ceste u Knežici, Čajkovićima, pred crkvom u svetom Jakovu koja se nakon bezbroj novinskih kritika napokon asfaltira. Bune se zbog pikamera i miksera koji tutnje na Pločama…. Tko im je kriv?
A tko nego gradonačelnik Mato Franković, direktor Vodovoda Lukša Matušić, vlasnici Jadranskih luksuznih hotela…..investitori. Prozivamo ih iako, barem kada je u pitanju Grad i gradske tvrtke, nisu nimalo krivi. Krivi su javni natječaji na kojima je najvažniji najjeftiniji izvođač. A o takvim smo u Dubrovačkom vjesniku već pisali. To su oni kojima su javni natječaji jedini posao. Tvrtke u kojima broj zaposlenih rijetko prelazi broj članova uže obitelji vlasnika ponude najmanju cijenu i dobiju posao. Nemaju ni građevinsku mehanizaciju, ni radnike.
Imaju samo reprezentativan popis projekata koje su za državu, a pod tim mislim i na županije, gradove i općine, odradili. Odradili, a da gradilišta u većini slučajeva nisu ni vidjeli. Posao su zapravo preprodali podizvođaču. Ako se podizvođaču isplati, onda je jasno da država posao plaća puno više nego vrijedi na tržištu. Jasno je to svima, ali na natječaj se nije javio nitko s jeftinijom ponudom. Od kad je javnih natječaja u Hrvatskoj, od tada je i takva praksa. I sve je, više manje štimalo uz podnošljiva kašnjenja i izvantroškovničke stavke.
Sve dok Hrvatsku ponovo nije zahvatio građevinski zamah i to ‘začinjen‘ manjkom radne snage. Posla građevinari imaju i više nego mogu odraditi, pa im kupnja tuđeg ne pada na pamet. Tako su se ovi profesionalni prijavitelji na javne natječaje našli u problemu.
Nema im tko odraditi ugovoreni posao, nemaju ni mehanizaciju, ni radnike, a ni znanje. Neki uspiju iznajmiti bager, kamion od obrtnika, što je ‘kap u moru‘, dok drugi nemaju ni tu sreću. Stoje im raskopane ceste, otvoreni kanali, traže ih ljuti građani i investitori kojima se ne javljaju na telefon. Lupaju im oni penale, ali očito im te cifre malo znače napram ugovorenog posla. Da smo Finska, trebalo bi iste sekunde poništiti Zakon o javnoj nabavi, no i dalje smo balkanska Hrvatska u kojoj rodjak vrijedi više nego išta. Računati na poštenje je kao vjerovanje u Zubić vilu.
No ako država već ima javno objavljene crne liste poreznih dužnika, trgovaca koji nabijaju cijene…. zašto ne bi imala i crnu listu tvrtki koje se nisu pridržavale uvjeta koje su prihvatile kada su s najjeftinijom ponudom dobile posao na javnoj natječaju? Može ti se dogoditi jednom, dva puta, ali treći? E tada si na crnoj listi i za državu ne možeš više ništa raditi. Ni kao podizvođač.