Prošla je godina dana dana otkako je Melita Vrsaljko, novinarka Faktografa i Klimatskog portala, brutalno fizički napadnuta prvo na radnom zadatku dok je s kolegom snimala nelegalno odlagalište otpada, potom i dan iza u vlastitom domu. Unatoč težini zločina i činjenici da se radilo o napadu na novinarku, do danas nitko nije osuđen, niti je podignuta ikakva optužnica. Umjesto odgovora i pravde, kolegica i njezina obitelj suočavaju se sa nedjelovanjem institucija i šutnjom vlasti.O tome, ali i o cijeni koju plaćaju novinari koji se usude dirnuti u teme koje vlasti smatraju nepoželjnima, s Melitom Vrsaljko razgovarala je Maja Sever.
Godinu dana nakon napada – u kojoj je fazi istraga i cijeli slučaj? Ima li uopće ikakvih pomaka ili ste naprosto ostavljeni da sami tražite pravdu?
Općinsko državno odvjetništvo Zadar već godinu dana provodi izvide i ne donosi rješenje o podizanju optužnice ili odbacivanju kaznene prijave. Detalje o istrazi ne smijem iznositi, no uzevši u obzir tempo kojim se uzimaju izjave od ispitanika, mogu samo zaključiti da im ovaj slučaj nije previše bitan.
Paralelno, na Općinskom sudu u Zadru vode se dva postupka. U jednom postupku sam okrivljenica, zajedno s čovjekom koji me alkoholiziran napao na cesti jer sam radila svoj posao. On se na zadnjem ročištu nije ni pojavio, niti je pružio ikakvo opravdanje koje drži vodu za nedolazak na sud. U drugom postupku, onom koji se odnosi na to da je njegova kći Iva Perić nepozvana došla na moja vrata i počela me gušiti, ja sam svjedokinja i zbog toga nemam nikakvih informacija u kojoj fazi je postupak. Početkom siječnja dala sam iskaz na sudu, no otada službeno nisam dobila nikakvu informaciju o tome što se dalje događalo.
Jeste li ikada dobili bilo kakvo službeno obrazloženje od DORH-a ili policije zašto nema podignute optužnice? Ili je šutnja sve što dobijete?
Budući da DORH još provodi izvide, ne možemo predvidjeti kakav će ishod biti s našom kaznenom prijavom. Ono što znam zbog toga što sam se bavila lokalnim temama jest to da zadarsko općinsko državno odvjetništvo u određenim predmetima godinama nakon zaprimljene kaznene prijave i dalje provodi izvide i probija rokove u kojima bi trebao donijeti rješenje. Kada je riječ o policiji, oni su zaključili da je napad na mene u mom privatnom domu remećenje javnog reda i mira jer su ulazna vrata mog doma za vrijeme napada bila otvorena, zbog čega je javnost bila uznemirena. Dakle, policija napadačicu ne tereti zbog narušavanja nepovredivosti doma, napada na službenu osobu i nasilničkog ponašanja, nego zato jer je uznemirila javnost. I to je za njih gotova priča.
Imate li dojam da se u vašem slučaju radi o klasičnom neprofesionalizmu ili o svjesnom političkom pritisku da se stvar zataška?
Riječ je o kombinaciji i jednog i drugog faktora. Bilo bi najlakše reći “neka institucije rade svoj posao”. Međutim, nisam naivna, znam gdje živim i u kojoj mjeri su institucije u ovom kraju sljubljene s vladajućom kastom. Riječ je, dakako, i o neznanju policajaca. Više puta sam morala objašnjavati da kao novinarka imam pravo snimiti ono što se vidi s javne površine, naročito ako je riječ o otpadu koji se nalazi usred naseljenog mjesta. Naširoko sam objašnjavala i poantu mog radnog zadatka, kako izgleda proces donšenja uredničkih odluka u novinarskoj redakciji i kako nisam učinila ništa krivo. Godinu dana poslije, ja i dalje moram na sudu pričati tu istu priču – da sam samo radila svoj posao.
Je li vas itko iz Vlade, Sabora ili relevantnih ministarstava kontaktirao, barem da pita kako ste, ili smatraju da je napad na novinarku vaš privatni problem?
Nitko me nikad nije kontaktirao, niti očekujem tako nešto. Država se zaštitom novinara bavi samo u teoriji i na papiru, u praksi i ne baš. Država ujedno i kreira atmosferu linča na novinare. Na primjer, premijer Andrej Plenković redovito omalovažava i vrijeđa novinare i njihov rad. Dovoljno je prisjetiti se kako je resorna ministrica Nina Obuljen Koržinek napadala sjajnu novinarku Telegrama Doru Kršul samo zato što joj se nije svidjelo što Kršul piše o njenim aferama. Kako od takvih očekivati ikakvu iskrenu podršku? To su ljudi koji ili suštinski ne razumiju što je novinarstvo i javni interes, ili, još gore, vrlo dobro znaju moć i važnost novinarstva, pa nas iz straha žele ušutkati. Uostalom, o čemu bi mi pričali? Sve što oni trebaju znati nalazi se u policijskim izvještajima i video snimkama mog slučaja. Ne trebaju mi lijepe riječi i prazna obećanja od ministrice ili nekog iz Vlade, treba mi da funkcionira pravna država.
Koliko je teško raditi svoj posao nakon ovakvog iskustva? Može li novinar u Hrvatskoj biti potpuno slobodan?
Novinar je slobodan koliko je slobodan medij u kojem radi, a takvih je nažalost sve manje. Više od ovog mog slučaja brine me devastirana medijska scena u Hrvatskoj, činjenica da je u zadnjih godinu dana dosta novinara ostalo bez posla i da je sve manje kvalitetnih medija. Novinarstvom se bavim deset godina i situacija cijelo vrijeme ide na gore, što ne daje previše razloga za optimizam.
Imate li osjećaj da vas je društvo ostavilo samu? Osjećate li solidarnost ili je prevladala indiferentnost? Jesmo li svi, uključujući i naše novinarske organizcije, mogli napraviti više?
Kada je riječ o novinarskim organizacijama, uistinu sam dobila svu moguću podršku na čemu sam zahvalna. Međutim, ta podrška, koliko mi je bitna, toliko me ne može zaštiti u ovoj maloj sredini gdje svi znaju, ili barem vrlo lako mogu doznati, gdje živim, kuda se krećem, s kim se družim itd. Najveću solidarnost i suosjećanje sam doživjela od novinarki i novinara kojima su se događale slične situacije, pa onda i od kolega iz svoje redakcije i iz drugih medija. Kada je riječ o lokalnoj sredini, jedan dio ljudi misli da sam to zaslužila jer se “petljam” tamo gdje ne bi trebala. To dosta govori o percepciji novinara kod građana, ali o manjku osviještenosti o tome što je točno poanta novinarstva te posao novinara.
Što biste poručili svojim kolegama novinarima koji se boje dirnuti u teme koje smetaju lokalnim moćnicima i onima na nacionalnoj razini?
Teško je nekome dati savjet “idi, bavi se važnim temama u maloj sredini jer je to važno”. Takav savjet znači da nekog svjesno šaljete u nesigurni okoliš znajući da će ta osoba (i njeni bližnji) doživjeti razne pritiske, prijetnje, eventualno nasilje, s velikom mogućnošću da je institucije neće zaštiti. Strah je razumljiv. Međutim, kako je rekao George Orwell, novinarstvo je objavljivanje onog što drugi ne žele da obavite, sve ostalo su odnosi s javnošću. Bavljenje takvim pričama, barem u mom slučaju, donosi unutarnje zadovoljstvo jer su one od javnog interesa. Naročito u ovim vremenima; svijet već neko vrijeme u šestoj brzini klizi u ludilo. Na novinarima je da brane svijet normalnih i poštenih građana te rade u njihovom interesu. Ako određena tema kojom se bavi novinar smeta nekom političaru, to samo znači da bi se on trebao bojati posljedica onoga što će novinar otkriti u svojoj priči.
Kad pogledate unazad, biste li ipak išta radili drugačije ili biste sve ponovili jednako?
Ništa ne bih napravila drugačije, niti ću nastaviti raditi drugačije nakon ovog slučaja. Naša šutnja i strah bio bi pozitivan i željeni ishod za nasilnike koji nas žele ušutkati, a tako nešto im ne bih htjela priuštiti. Kad bi se tako nešto dogodilo, gledala bih na to kao svoj profesionalni i moralni poraz.