Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, institucija zadužena za nadzor nad etičkim ponašanjem javnih dužnosnika u Hrvatskoj, ponovno se suočava s ozbiljnim izazovima. Nedavna ostavka predsjednice Aleksandre Jozić Ileković, optužbe za unutarnje opstrukcije i sve češće kritike zbog simboličnih kazni dovode u pitanje učinkovitost ove institucije, ali i njezinu opstojnost. Hoće li nakon kresanja ovlasti Povjerenstvo preživjeti još jedan veliki potres ili će se Hrvatska naći u situaciji da dužnosnici prolaze nekažnjeno kada uhljebljuju rodbinu, namještaju natječaje i skrivaju imovinu?
Aleksandra Jozić Ileković podnijela je ostavku prije nešto više od mjesec dana, 10. travnja ove godine, neposredno prije sjednice Antikorupcijskog vijeća. U pismu upućenom saborskom Odboru za izbor i imenovanja navela je da je dvoje članova Povjerenstva – Nika Nodilo Lakoš i Igor Lukač – odbijalo raditi na predmetima, ignoriralo sudske presude i opstruiralo glasanja. Odbor se proglasio nenadležnim, što je otežalo situaciju.
Jozić Ileković uvjeravala je da nije bila izložena političkim pritiscima, ali je naglasila ozbiljne unutarnje probleme koji su, po njezinu mišljenju, onemogućavali učinkovit rad Povjerenstva. Njezina ostavka izazvala je različite reakcije – dok su neki, poput bivše predsjednice Povjerenstva Dalije Orešković, tvrdili da je Jozić Ileković suodgovorna za krizu, drugi su je vidjeli kao posljedicu sustavnih slabosti unutar institucije. Mogu li to biti izgovori za njezinu “eutanaziju”?
Sukob interesa
Povjerenstvo i njegove ovlasti već se godinama derogiraju, a u tome naši sugovornici vide odgovornost HDZ-a. “HDZ je inaugurirao Vijeće za provedbu Kodeksa ponašanja državnih dužnosnika u tijelima izvršne vlasti koje bi trebalo biti pandan Povjerenstvu, odnosno trebalo bi voditi računa o etičnosti ponašanja visokorangiranih političara. No to je samo zamagljivanje situacije jer, prema prvom izvješću, to vijeće u 2023. nije zaprimilo niti jedan zahtjev kojim bi se tražilo mišljenje o usklađenosti ponašanja dužnosnika s odredbama Kodeksa. To pokazuje da nikoga nije bilo ni briga kako se političari ponašaju. Zato je očito da im i Povjerenstvo smeta iako izriče simbolične kazne, a njegove odluke nikada nikoga nisu direktno stajale političke fotelje”, objašnjava jedan od naših sugovornika, koji smatra da je ostavka Aleksandre Jozić Ileković ipak dokaz golemog političkog pritiska.
Naime, o odlukama Povjerenstva, iako se one donose s višegodišnjim odmakom, ipak se u javnosti puno polemizira. No samo je jedna svojevremeno stajala funkcije visokog dužnosnika. Riječ je o Tomislavu Karamarku, koji je 2016. dao ostavku s pozicije potpredsjednika Vlade nakon što je Povjerenstvo zaključilo da je bio u sukobu interesa u aferi “konzultantica”. Bila je zapravo riječ o aferi njegove supruge Ane Karmarko, koja je bila u poslovnom odnosu s Josipom Petrovićem, savjetnikom mađarskog MOL-a u trenutku kad je Karamarko iznosio osobne stavove zalažući se za povlačenje RH iz arbitraže s MOL-om. Kasnije je tu odluku ukinuo Ustavni sud.
Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa ima ovlasti izricati novčane kazne za kršenje Zakona o sprečavanju sukoba interesa, ali one u praksi rijetko prelaze nekoliko tisuća eura i nemaju stvarni odvraćajući učinak. Kazne za fizičke osobe iznose od 530 do 5309 eura, dok za pravne osobe mogu dosegnuti 132.723 eura. No, u praksi, te su kazne često manje od 1000 eura.
Neprikladna korist
U proteklim godinama kazne su izricane za neuredno ispunjene imovinske kartice, prikrivanje podataka o prihodima, nekretninama i poslovnim udjelima, kao i za osobne pogodnosti dužnosnika. Tijekom posljednjeg mandata Povjerenstvo je zabilježilo 360 povreda zakona – u prosjeku dva slučaja tjedno. U posljednje vrijeme javnost je pratila slučaj eurozastupnika Stephena Bartulice, koji nije prijavio dvije tvrtke u imovinskoj kartici, ministra obrane Ivana Anušića, koji nije prijavio da je njegova supruga stekla nekretnine ostavinskim postupkom, Sandre Benčić, zastupnice stranke Možemo, koja je kažnjena s 1300 eura zbog netočnog prijavljivanja prihoda od najma. Svi su oni nastavili obnašati dužnosti bez političkih posljedica.
Povjerenstvo je 2019. bilo pokrenulo i postupak protiv premijera Andreja Plenkovića te više ministara zbog povrede načela djelovanja u obnašanju dužnosti, uslijed višekratnog oglušivanja na zahtjeve za dostavu dokumentacije vezane uz putovanje na kongres Europske pučke stranke u Helsinkiju. Premijer Plenković u očitovanju je naveo da ne vidi potrebu za dostavom dodatnih podataka, ističući da je u Helsinkiju bio kao predsjednik Vlade na službenom putovanju. Povjerenstvo nije dobilo traženu dokumentaciju, a 2020. godine Upravni sud je poništio njihovu odluku, pozivajući se na to da povreda načela nije dovoljna bez kršenja konkretne zakonske odredbe.
U listopadu 2024. Povjerenstvo je otvorilo predmet protiv Plenkovića zbog ljetovanja u luksuznoj vili Costabella u Opatiji. Postavljeno je pitanje je li premijer primio neprikladnu korist ili dar. Mediji su objavili da je vila bila dostupna članovima njegove obitelji i u njegovoj odsutnosti. Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa otvorilo je lani i predmet protiv predsjednika Zorana Milanovića jer je na utakmicu Hrvatske i Italije u Leipzig letio državnim zrakoplovom u pratnji supruge Sanje Musić Milanović.
Neovisne istrage
Nataša Novaković, bivša predsjednica Povjerenstva, komentirala je javno praksu prema kojoj dužnosnici nemaju nikakve posljedice ni nakon više kazni za sukob interesa. “Ako netko i nakon tri pravomoćne odluke Povjerenstva nastavlja obnašati funkciju bez posljedica, onda cijeli mehanizam postaje besmislen.” I Dalija Orešković, koja je godinama vodila Povjerenstvo, smatra da je ta institucija postala alat za pasivno registriranje prekršaja, bez mogućnosti stvarnog pritiska ili sankcije. Jedan od problema na koji ukazuju pravnici i nevladine organizacije jest i to što se Povjerenstvo, čak i kada utvrdi povredu, često suočava s pravnim opstrukcijama. Dužnosnici sve češće koriste sudske tužbe za rušenje njegovih odluka, pozivajući se na proceduralne pogreške ili tumačenja nadležnosti.
Primjerice, odluka protiv bivšeg ministra uprave Lovre Kuščevića srušena je zbog formalnosti u obrazloženju, iako je sadržajno postojala jasno utvrđena nepravilnost. Na europskoj razini, brojni parlamenti imaju snažnije mehanizme. U Sloveniji, Povjerenstvo za sprečavanje korupcije ima ovlasti za pokretanje neovisnih istraga i surađuje s tužiteljstvom. U Irskoj, dužnosnici su obvezni prijavljivati svaki potencijalni sukob interesa prije nego što stupe u kontakt s predmetom odlučivanja, dok nepoštovanje tog pravila automatski povlači sankcije i moguće udaljenje s dužnosti.
Takve prakse u Hrvatskoj zasad nisu provedive jer zakon ne predviđa preventivno djelovanje, već samo reaktivne mehanizme. Transparency International Hrvatska više je puta istaknuo: “Ako Povjerenstvo ostane samo alat za ukore i opomene, to nije borba protiv korupcije nego njezina imitacija.” U praksi Povjerenstva bilo je više slučajeva koji zorno pokazuju njegove ograničene ovlasti i simbolične posljedice za dužnosnike. Tako je bivši ministar zdravstva Milan Kujundžić 2020. kažnjen s 4000 ondašnjih kuna zbog neprijavljivanja nekretnina i neusklađenih podataka u imovinskoj kartici. Kujundžić je tvrdio da je riječ o nenamjernoj pogrešci, a nakon medijskog pritiska ipak je podnio ostavku. Nije to učinio zbog kazne Povjerenstva, nego zbog političke štete.
Prijateljski dogovor
Još 2014. tadašnji ministar obrane Ante Kotromanović putovao je na Maldive privatnim avionom u vlasništvu tvrtke koja je poslovala s državom. Povjerenstvo je zaključilo da je prekršio načela djelovanja jer nije platio putovanje iz vlastitog džepa. Kazna je bila simbolična, a Kotromanović se branio tvrdnjom da je sve bilo prijateljski dogovor i da nije bilo namjere pogodovanja. Slično tomu, bivši ministar Tomislav Ćorić 2021. nije prijavio članstvo u udruzi koja je bila povezana s gospodarskim subjektima koji posluju s državom. Povjerenstvo je ocijenilo da nije prekršen zakon, ali je upozorilo na mogući reputacijski rizik.
Šefovi Hrvatskih šuma godinama su iz proračuna uzimali nepripadajuće naknade, a činio je to, prema odluci Povjerenstva, i čelni čovjek hrvatske policije, ravnatelj Nikola Milina. Nikakve posljedice ni jedni ni drugi nisu imali, iako su kazne morali platiti. Ovi primjeri ukazuju na to da Povjerenstvo najčešće utvrđuje povrede kod imovinskih kartica i načela djelovanja, no ne raspolaže alatima za provođenje stvarnih sankcija, niti ima mehanizme za sustavnu prevenciju sukoba interesa.
Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa trenutačno vodi obnašateljica dužnosti Ines Pavlačić, tako da ono još funkcionira, ali s ozbiljno ograničenim ovlastima, bez mogućnosti da dužnosnicima nametne stvarne posljedice za kršenje etičkih standarda. Kazne su simbolične, politička volja za reformom gotovo nepostojeća, a odluke Povjerenstva često se ignoriraju ili osporavaju na sudovima. Ako i ono na kraju posrne, ostat ćemo u zemlji u kojoj će se mirne duše i bez posljedica uhljebljivati, natječaji namještati, a imovina skrivati.