Igor Štimac bio je protagonist povijesnih dana, ne samo za hrvatski nogomet i sport, nego za čitavu državu. Prije 27 godina Vatreni su osvojili povijesnu broncu na SP-u u Francuskoj. Hrvatska, tada pod vodstvom legendarnog trenera svh trenera Miroslava Ćire Blaževića, prvi put je 1998. zaigrala na Svjetskom prvenstvu i odmah ostvarila uspjeh koji smo čekali sve do 2018. i srebra na SP-u u Rusiji.
Čitav svijet ostao je zapanjen jednom malom, ali ponosnom zemljom, njezinim briljantnim nogometašima, izbornikom i njegovim pomoćnicima, kao i navijačima. Čitava Hrvatska pala je u trans, disalo se i živjelo s Vatrenima. Neki novinari, stariji i iskusniji od potpisnika ovih redaka, i dan danas govore kako su to, u stvari, orginal Vatreni, jedini jedini, jer je Ćirina generacija i prozvana Vatreni. Bila je to posebna grupa ljudi koja nam je ostvarila snove i otvorila vrata nogometnoj i sportskoj uspješnosti.
“Uf, gdje ste me vratili sad. Stoljeće prošlo, dok smo bili mladi i razigrani”, kazao nam je Igor Štimac i vratio nas 27 godina unazad.
S tom broncom je sve počelo za hrvatski nogomet. Ili nije…
“Počelo je puno prije, ali ta bronca iz Francuske, taj rezultat, udario je temelje svjetskoj hrvatskoj budućnosti nogometnoj. Taj rezultat je uz mnoge druge istaknute naše sportaše, i one košarkaške i Goranove, da sad ne nabrajam, približio sportaše i narod, ujedinio ih. I ta ljubav samo raste kroz desetljeća. Ona je vidljiva, ona se da osjetiti. Ona je nepokolebljiva. Ono što je interesantno za 1998. je rast jedne generacije koja je nažalost bila onemogućena na nekoliko natjecanja izaći iz razloga ratnog stanja, koje nas je zahvatilo i sve nesreće koje su se događale u Hrvatskoj. I to u svojim najboljim godinama.”
Euro 1996. je bilo uvertira…
“Je, to je bila uvertira za 1998., iako smo 1996. bili još jači, još moćniji, za popeti se na europski tron. Međutim, ipak smo 1998. uspjeli domoći se medalje i cijelo to vrijeme, pamtim te pripreme u Poreču, to je bilo vrijeme odricanja, vrijeme zajedništva, vrijeme nadanja.”
Igor nam je ispričao anegdotu koju mnogi ne znaju, ako ju je ikad ispričao javno za medije.
“Sjećam se da sam ja, tada mi se rodila kćer, Dea, nakon nekoliko dana priprema, da sam pitao Ćiru da odem u posjet supruzi i da vidim kćer, da ju zagrlim. Samo mi je odgovorio – ‘sine, imamo važnijeg posla sad u ovom trenutku’. I to je bio jedan od znakova koliko smo bili spremni učiniti sve i žrtvovati sve za uspjeh”.
Samo natjecanje je priča za sebe…
“Doživljavali smo atmosferu koja se događala u Hrvatskoj i diljem svijeta gdje živi hrvatsko biće, putem video snimaka koje smo dobivali i bilo nam je impresivno gledati nakon naših pobjeda kako se hrvatska mladost veseli, kako svi kao jedno dišu, kako se Hrvatska raduje našim uspjesima, ali nismo ni blizu mogli dokućiti koliko je to veliko, koliko je ta radost velika. Ipak smo par mjeseci boravili zatvoreni u fazi priprema u kampu, pa je onda počelo natjecanje. Bili smo iznimno fokusirani na ono što nas čeka pred utakmice, dvoboje sa suparnicima. Onda smo koristili te video snimke svaki put kad smo se vozili autobusom na utakmice kao inspiracija, kao motiv, jer što možeš imati više za motiv od mogućnosti koju imaš za učiniti svoj narod presretnim, makar na nekoliko trenutaka ili jedan dan, pobjedom koju ćeš ostvariti. I to nas je nosilo u najvećoj mjeri.”
Dolazak u Zagreb bio je nešto posebno…
“Bože dragi, što je to bilo… Zamišljali smo da bi moglo biti nešto slično, nadali smo se tome, ali da će to biti tako, ni u snu nitko nije mogao očekivati. Tek onda smo postali svjesni što smo napravili. Nezaboravni trenuci i hvala dragom Bogu na tome”, zaključio je Igor Štimac.
POGLEDAJTE VIDEO: Goran Vlaović u podcastu Net.hr-a: ‘Sa 12. sam ostao bez majke, u bombardiranju mi je stradao djed, ali što te ne ubije, ojača te’